„ SUTRA JE NOVI DAN“

„ Sutra je novi dan“
Da, Scarlett, sutra je novi dan, samo je pitanje za koga?
U Sarajevskoj ulici u Karlovcu jedno stablo protegnulo je svoj raskošni korijen na sve četiri strane. Korijen toliko uporno raste da je počeo odguravati beton pločnika. I na šetnici pokraj konjičkog kluba mogu se vidjeti slične, simpatične pojave.
Takva je priroda. Snažna.
Nedavni kopenhaški skup o okolišu ocijenjen je propalim. Otići će u povijest kao još jedan događaj od kojeg se očekivalo puno, a dobilo malo, ili čak ništa. No, ne trebamo se tome čuditi. Oni koji vode jedan takav skup imućni su i moćni ljudi ovoga svijeta koji iz svojih toplih ureda i domova teško mogu i primjetiti da se u prirodi događa nešto vrlo uznemirujuće što bi vrlo lako moglo uništiti i njihovo blagostanje. Kada ih se upozorava na opasnosti, to im se čini kao da im netko priča bajku, ružnu bajku, koju ne žele ni slušati, a kamoli o njoj raspravljati. Pokušaj aktivista da članove skupa upoznaju s direktinim žrtvama klimatskih promjena sudario se s barikadama i pendrecima. Moćni su još jednom zatvorili oči. Kada imaš sve, bome ti je na kraju pameti razmišljati o tome kako i zašto ćeš to jednom izgubiti. Kada imaš sve, misliš da će to trajati vječno. No, nemaju samo ti , oni, bogati i moćni, sve. A ne. Zapravo, svi mi, točnije dobra većina nas, ljudi, možemo reći kako imamo sve. Priroda se pobrinula da nam ništa ne nedostaje. Dala nam je vodu, sunce, zaštitu, kisik i hranu. Dala nam je život. Samo oni koji oskudijevaju u tim darovima, znaju kolika je njihova vrijednost. A mi ostali, uzimamo ih zdravo za gotovo. I nema tu ničeg lošeg. Dok god ih prihvaćamo s poštovanjem.
Usred dramatičnih klimatskih promjena postavlja se pitanje: trebamo li se brinuti za okoliš, ili za sebe? Vjerovali, ili ne, odgovor je ovo drugo. Kada vidimo fotografiju otapajućeg ledenjaka, trebamo se najviše zabrinuti za svoju budućnost. U toj budućnosti, čak i bez tog ledenjaka, prirode će i dalje biti. Samo to više neće biti onakva priroda kakvu sada poznajemo. I što je još važnije, u toj budućnosti neće biti nas.
Ovo je tek trenutak u životu Zemlje. I mi se tek trenutak. Dogodili smo se, jer nam je planet dao sve potrebno za opstanak. Dovoljno vode, dovoljno sunčeve topline, dovoljno kisika, dovoljno hrane. Nismo imali prava to mijenjati. A ipak smo tu učinili. I činimo. Uglavnom na svoju štetu. Oduzimamo si pitku vodu, smanjujemo kisik, povećavamo sunčevu toplinu. U bliskoj budućnosti biti će sve manje ljudi. Loši životni uvjeti pogodovati će virusima, a gladnih će biti sve više. Zbog brzih promjena u klimi, biti će sve više poplava i suša. Prirodno je da se priroda mijenja. Te promjene, kada ne bi bile ubrzane ljudskim djelovanjem, bile bi toliko spore da ih ne bismo niti opazili. Ovako smo postali žrtve sebe samih.
Svatko od nas treba promisliti o svojoj odgovornosti za budućnost. I ne samo promisliti nego je i živjeti. Još uvijek možemo okrenuti ploču. Još uvijek možemo nešto promijeniti. No, ako ćemo samo sjediti i čekati slijedeći Kopenhagen, onda je bolje da odmah požalimo što nismo ono veliko stablo u Sarajevskoj ulici. Jer, ono, za razliku od nas, ima Budućnost.
Ivana Francišković

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s